Kad je već sve bilo spremno i dogovoreno, svanuo je dan, 20. listopada 2017., kada smo školske klupe rado mijenjali učenjem na terenu i s ciljem da nove spoznaje stječemo u prirodnom okruženju, radoznalog duha i vidno uzbuđeni krenuli smo autobusima put grada Zadra. Vođeni željom da obiđemo Zadar nakon razornih poplava, a u vremenu između Dana obrane i Dana grada Zadra, naš obilazak počeo je od Foše i Kopnenih vrata, negdašnjeg glavnog ulaza u grad, pa rivom od zgrade Sveučilišta do Morskih orgulja i Pozdrava Suncu. Doručak na atraktivnim Morskim orguljama uz neprekidnu svirku mističnih tonova orkestra Prirode prekidanu tek ponekom crticom o gradu u interpretaciji naših profesora-voditelja neponovljiv je doživljaj. No, valja nam poći, a rado bismo ostali tu…

Nastavljamo do Foruma i crkve sv. Donata pa Kalelargom do Narodnog trga… Tu se dijelimo u dvije skupine i odlazimo jedni u Muzej iluzija, drugi u Kneževu palaču da bismo se nakon nekog vremena mijenjali. U Muzeju iluzija zatekla nas je spoznaja da ništa nije onakvim kakvim se čini, ali smo se lijepo zabavili i nešto novo naučili. Kroz zabavne i atraktivne varke naučili smo ponešto o vidu, percepciji, ljudskom mozgu i znanosti te smo se trudili razumjeti zašto naše oči vide stvari koje mozak ne razumije. Posjet Kneževoj palači bio je kud i kamo ozbiljniji i nimalo interaktivan. Trebalo je ozbiljno i dostojanstveno proći šest salonskih soba i ukupiti ono najvažnije za Povijest i Likovnu kulturu. U prizemlju je bila lijepa i potresna izložba fotografija o Zadru u Domovinskom ratu (Ranjeni grad).  A sad smo zaslužili kolu i kokice, izvaliti se u naslonjač i još jednom s Ratkom Milićem – Kokom krenuti u nezaboravnu avanturu – rasvjetljavanje zločina na Zelenom Vrhu. I kad je svjetlo razbilo mrak kino-dvorane, a na filmskom platnu još su se nizala imena zaslužnih za ovaj kino-doživljaj, čarolija,odnosno iluzija je prestala. Istim onim autobusima u 15,00 sati vratili smo se našim domovima. 

Tekst napisala: Stipana banić, voditeljica terenske nastave